ZNAMO LI ŠTA SU PRAVI MEĐULJUDSKI ODNOSI?

Ljudi nemaju više vremena da bilo šta novo upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja…A moja tajna sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne može vidjeti".  (Antoan de Sent Egziperi)

Jedan indijski mistik navodi zanimljiv primjer: zamisli osobu koju voliš – partnera, prijatelja, nekoga s kim dijeliš duboku povezanost. Ta osoba ode kod doktora i promijeni pol. Više nije istog pola kao onda kada si je zavolio. Da li bi je i dalje volio? Suštinski, ništa se nije promijenilo – samo hemija, hormoni, u partnerskom odnosu nestaje erotika. Gdje je sada tvoja ljubav? Gdje je tvoje prijateljstvo?

Mistik zaključuje da je izuzetno mali broj ljudi koji zaista osjeća ono što nadilazi tjelesno – koji vidi ljepotu Duha, osjetljivost Srca, karakter kao stub bića. Samo oni koji žive na toj ravni vide ono što oči ne mogu.

Ljudsku ljubav često prate požuda, sebičnost, ljubomora, posesivnost. Želimo da onaj koga volimo voli nas istom mjerom. Ako to izostane – rađaju se patnja i razočaranje. Samo onaj ko voli bezuslovno, slobodno, iz čistine duha, može biti istinski srećan, čak i ako voljena osoba voli nekog drugog. Takva ljubav je dar božanske zrelosti. Ona je puna, zaokružena, i stalno se preliva – na sve oko sebe.

Svetac, duhovno ostvaren čovjek, voli sve ljude bezuslovno. Ipak, i ta sveta ljubav je ponekad nijansirana – dublja prema nekima, kao što i mi volimo različite ljude na različite načine. On ne podržava loša djela, ali nikada ne prestaje da voli ono što jeste božanska iskra u svakom biću.

Mi, obični ljudi, ljubav često uslovljavamo – željama, osjećajem ispunjenosti, sopstvenim težnjama. Možemo nekog cijeniti, a ne voljeti. Ili voljeti, a ne cijeniti. Jer ono što mi nazivamo ljubavlju često je tek složena mješavina simpatija, navika i emocionalnih potreba.

Istinska ljubav se ne prepoznaje čulima, već se osjeća unutrašnjim dodirom – onim tihim, dubokim “da” koje duh izgovara kad sretne srodnog. Čula registruju spoljašnji svijet, ali ne ulaze dublje – ne dopiru do onih boja kojim je Stvaralac oslikao Čovjeka. Čula vide formu, ali duh vidi sadržaj.

Neki nas na prvi pogled opčine – izgledom, govorom, šarmom – ali s vremenom otkrijemo prazninu. Drugi su skromni, tihi, povučeni, ali pod njihovom površinom krije se dubina, lucidnost i snaga duha. S njima nastaje hemija – ne fizička, već duhovna. I kada se to prepoznavanje 2desi s obje strane – tada se rađa istinska ljubav, bilo da je partnerska, prijateljska ili čisto duhovna.

Duh može prepoznati samo ono do čega je sam uzrastao. “Sirov” duh dopire do istog takvog. Bogat duh – do bogatog. Zbog toga je besmisleno reći da je ljubav slijepa. Istinska ljubav vidi jasnije nego bilo šta drugo.

Isto tako, suprotnosti se ne privlače – ne istinske. Možda na prvi pogled, ali za duboku i trajnu povezanost potreban je sklad u vizijama, vrijednostima, etici. Ako toga nema, odnos postaje tek dogovor, kompromis, bijeg od samoće ili snishodljivost prema društvenim normama.

Ono što nas istinski privlači jeste stub nečije ličnosti – ono što prepoznamo duhom, što dodirnemo iznutra. Sitne razlike su nebitne. One čak obogaćuju odnos. Ali ako se s vremenom ispostavi da je ono što smo vidjeli bila samo maska, vješto odigrana uloga, a iza nje nema stuba – tada sve puca.

Zato, ako želimo znati šta su pravi odnosi, moramo se pitati: da li gledamo očima – ili vidimo srcem?

DUHOVNOST U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU

"Unutar nas postoji nešto što nema svoje ime;

to Nešto je ono što mi zaista Jesmo". (Žoze Saramago)

    

Uobičajeno je mišljenje da duhovni život zahtijeva izolaciju – povlačenje u manastire, džamije, ašrame, kelije – daleko od ljudi i svakodnevice. Smatra se da on nužno podrazumijeva asketski način života, odricanje od uživanja i strogo pridržavanje pravila koje propisuju vjerske institucije.

Ali istinski duhovni život ne znači odricanje od svega zemaljskog – naprotiv, to je prava sposobnost uživanja u svijetu. Sjetimo se one priče o pčeli i muvi nad posudom meda. Pčela polako uživa, srče onoliko koliko joj prija, pa odleti dalje – radosna, slobodna. Muva, vođena pohlepom, upada u sredinu posude, zapetlja se i skonča u medu. Tako i čovjek: onaj koji je du2hovno usmjeren zna da uživa, ali ne zaboravlja svoj put. Onaj koji je potpuno predat strastima, 2požudi za slavom, vlašću, moći – gubi sebe i zaboravlja duhovno biće koje jeste.

Slično je i s pogledom na prirodu. Duhovno osjetljiv čovjek hoda šumom diveći se njenoj ljepoti, dok onaj drugi u šumi vidi samo materijalnu korist – stablo koje bi mogao posjeći, novac koji bi mogao zaraditi. Jedan vidi igru božanskog stvaranja, drugi – izvor profita. Jedan posmatra Asku i divi se njenoj gracioznosti, dok drugom pođe voda na usta, zamišljajući je kao obrok.

Duhovnost je sloboda. Ne vezanost. Ne iskorišćavanje. Ne bijeg – već življenje u harmoniji između materijalnog i duhovnog. Duhovni čovjek ne bježi od svijeta, već u njemu učestvuje sa sviješću o višem cilju, prisutan, svjestan, zahvalan.

Sva izvorna duhovna učenja – bilo Isusovo, Budino, Muhamedovo, Krišnino – govore isto: poruka je ljubav, mir, dobrota. Bog nije neko izvan nas – On je u nama. Biti duhovan znači prepoznati tu iskru božanskog u sebi, razviti je, postati Ljubav, Znanje, Mir. Bogoostvarenje – samospoznaja – jeste cilj svakog puta.

Na tom putu odricanje nije kazna, nego izbor. Čeznemo za nečim višim, pa se sami odričemo onog nižeg. Ne jer „ne smijemo“, nego jer više ne želimo. Ne zbog zabrane, nego zbog otkrovenja. Kada unutrašnji svijet počne da se otvara, kada božanska riznica radosti, ljepote i mudrosti krene da se preliva – tada se spoljašnje želje same povlače. Zato mudrost kaže: srećan je onaj koji ima manje želja.

Naravno, to ne dolazi preko noći. Potrebni su životi. Ali koraci su jasni: njegovanje dobrih želja, usmjeravanje pažnje na ono što nas uzdiže – knjige koje čitamo, muzika koju slušamo, ljudi s kojima se družimo – sve nas oblikuje.

Nažalost, mnogi duhovnost svode na ritual. Na spoljašnjost. Na mehaničko obavljanje obreda, bez stvarnog razumijevanja. To vodi krutosti, ograničenosti, fanatizmu. Tako se Boga, koji je svuda i u svemu, zatvara u korice jedne knjige, jedne religije, jedne istine – i time se i sopstveni duh zatvara.

Ali Duh ne poznaje granice. On teče, širi se, preplavljuje. On ne pita kojoj religiji pripadaš, već koliko Ljubavi nosiš. Koliko Svjetlosti. Koliko Istine