PUT KA DUHOVNOM BUĐENJU

Kroz sve što činimo, kroz svaku našu reakciju, osjećaj i misao, otkrivamo sebe. Naš život nije slučajni niz događaja; svaka situacija nosi u sebi pouku. No, da bismo tu pouku shvatili, moramo se okrenuti ka unutrašnjem svijetu. Tek tada ćemo moći prepoznati zašto se nalazimo tamo gdje jesmo i šta moramo promijeniti kako bismo krenuli putem ispunjenja i mira.

Duhovno buđenje nije nešto što se dogđa izvan nas. To nije trenutak kada nas pogodi nešto transcendentno ili mistično. Duhovno buđenje dolazi kada prestanemo tražiti odgovore izvan i okrenemo se unutra. Kada shvatimo da 2je sve što tražimo već u nama, samo čeka da to prepoznamo.

Biti budan znači biti svjestan svakog trenutka, svakog osjećanja, svake misli. To znači biti u kontaktu s onim što je istinski bitno - s našim duhovnim bićem, s našim srcem. Kroz tu svjesnost, počinjemo prepoznavati mir u svemu što radimo. Tada shvatamo da naš mir nije zavisan od spoljnjih okolnosti, već od naše sposobnosti da ostanemo u skladu sa sobom, bez obzira na okolnosti.

Svaka borba koju vodimo u životu, bilo unutrašnja, bilo spoljašnja, zapravo je poziv na buđenje. Svaka nesreća, svaka tragedija, svaki gubitak nosi u sebi potencijal za duhovnu transformaciju. Naša sposobnost da se suočimo s tim izazovima, da ne izgubimo sebe u njima, već da iz njih izađemo jači i mudriji, pokazuje koliko smo duhovno odrasli.

Ovaj proces buđenja je proces vraćanja u Jedinstvo. Nije to Jedinstvo koje je bilo, nije to nešto što je negdje van nas. To Jedinstvo je uvijek bilo tu, u nama, skriveno iza slojeva ega, strahova i nesigurnosti. Kada se oslobodimo tih slojeva, Jedinstvo postaje jasno. Postajemo svjesni da smo svi povezani, da je sve jedno, da nijesmo odvojeni od svijeta ni od drugih, nego da smo svi sastavni djelovi iste stvarnosti.

Put ka tom Jedinstvu, ka unutrašnjem buđenju, nije lak. I zahtijeva svakodnevnu pažnju, svakodnevnu posvećenost. Ali je i put oslobođenja. Na kraju, samo kroz duhovno buđenje, kroz povratak sebi, možemo stvarno osjetiti puninu života.

Svijet oko nas, ljudi koje srećemo, okolnosti koje nas prate, nijesu ništa drugo do ogledala naših unutrašnjih svjetova. Ako želimo promijeniti svijet, moramo prvo promijeniti sebe. Ako želimo mir u spoljašnjem svijetu, moramo donijeti mir u svoj unutrašnji svijet. Jer, sve počinje od nas - sve kreće iz srca.

OGLEDALA DRUŠTVA

Živimo u vremenu u kojem vrijednosti ne propadaju bučno, već tiho, gotovo nečujno - dok se smjenjuju emisije, reklame, površne parole i lažne veličine. U vremenu u kojem kultura, umjesto da podiže čovjeka ka višem, sve češće ga vuče ka nižem - ka senzaciji, plitkoći, površnosti. Nazvati kič kulturom, a šund politikom, danas je postalo pravilo, ne izuzetak.

Društvo se ne mjeri po visini spomenika koje podiže, već po dubini vrijednosti koje živi. A šta danas živimo? Vrijeme u kojem se više cijeni sposobnost „snalaženja“ nego pošten rad. Vrijeme u kojem se makijavelistički pristup - cilj opravdava sredstvo - ne osuđuje, već nagrađuje.

Religijske organizacije, koje bi morale biti svjetionici etike, često postaju bastioni ideologije, nasilja i političkih poruka. Umjesto da liječe duše, one usijavaju glave. Umjesto da šire ljubav, sade strah. Umjesto da spajaju ljude, dijele ih. Sve u ime Boga, a daleko od božanskog.

I umjesto da univerzalne vrijednosti - istina, saosjećanje, pravednost - budu oslonac društva, one postaju teret koji je „naivan“, „nepraktičan“ ili „neprofitabilan“. A onaj ko ih se i dalje drži, sve češće biva ismijan, marginalizovan ili prozvan „nesavremenim“.

Ali zar savremenost znači i moralnu kapitulaciju? Zar napredak znači gubitak duše? Zar se mora birati između duhovnog i funkcionalnog?

Ne mora. I ne smije.

Zato, svako od nas treba da stane pred ogledalo. Ne ono koje ispravlja bore, već ono koje pokazuje savijene kičme. Da se zapitamo - ne kakvi smo postali, već kakvi pristajemo da budemo.

Jer u vremenu sveopšteg pada, svaki pokušaj uzdizanja, makar u riječi, čin je otpora. I podsjetnik da postoji drugo, dublje, svjetlije lice svijeta. Samo ga treba iznova otkriti.

 

Kultura koja ne uzdiže

Kultura bi morala biti ono što oplemjenjuje duh, uzdiže čovjeka, budi misao, širi vidike i nadahnjuje srce. Ona bi trebalo da bude most između svakodnevice i ideala, prostor u kojem se čovjek susreće sa sobom - dublje, iskrenije, smirenije.

A šta danas najčešće nazivamo kulturom?

Zabavu bez dubine, umjetnost bez duše, glasne parole bez smisla. Kultura je postala potrošna roba, sadržaj za algoritme, a ne za dušu. Sve što se ne uklapa u trend ili se ne „prodaje“, sklanja se sa scene. Umjesto da kultura oblikuje društvo, ona mu sada udovoljava - spušta se do najnižeg zajedničkog imenioca.

Kič se prodaje kao estetika, šund kao stil života. Iza kulisa "popularne kulture", često stoji ideološki aparat koji pažljivo bira šta će ljudima biti „blisko“, „prihvatljivo“, „zabavno“. Tihi oblik dresure, zamaskiran u muziku, emisije, predstave.

A šta je izostalo? Istina. Ljepota. Pitanja. Traganje. Iznutra.

Kultura je nekada bila oruđe duhovnog razvoja. Danas je često sredstvo duhovnog zatupljivanja. Ne zato što nema velikih stvaralaca - nego zato što ih sistem ignoriše, publika prečesto preskoči, a mediji zaborave.

Ali, kultura još uvijek ima snagu. Samo je pitanje: kome služi? Čovjeku koji traži više od života, ili tržištu koje traži više od profita?

Jer dok god postoji i jedan čovjek koji traži dubinu - prava kultura ima smisla. A upravo zbog takvih, mora se pisati, stvarati, govoriti. Ne zbog mase. Nego zbog istine.

 

Kad religija postane oružje

Religija bi trebalo da bude prostor duhovne tišine, topline, sabranosti i oprosta. Mjesto gdje čovjek ne gleda u nebo s mržnjom, nego sa čežnjom. Gdje ne traži neprijatelja, nego bratstvo.

Ali, kad religija postane politički alat, ona prestaje da bude put, i postaje -sredstvo. Prestaje da liječi, i počinje da dijeli. Prestaje da podiže čovjeka, i počinje da ruši čovječanstvo.

Zloupotrijebljena religija je najopasniji oblik nasilja. Jer ona ne ubija mačem, već „u ime svetog“. Ne opravdava mržnju riječima, nego svetim knjigama. Ne širi ljubav, nego „svetu obavezu“ da se drugome uskrati pravo na postojanje, mišljenje, vjerovanje.

Tamo gdje se vjera svede na etiketu, a duhovnost na ritual bez svijesti, tu više nema Boga. Samo forma, prazna i hladna, ali opasno moćna. Jer prazna forma traži popunu. I tada dolazi ideologija, dolazi manipulacija, dolazi kontrola. I narod, često nesvjestan, misli da s6luži Bogu, dok zapravo služi sistemu.

Zato je istinski vjernik uvijek slobodan. On ne mrzi u ime Boga. Ne sudi u ime Svetog. Ne vlada nad drugima „božanskim autoritetom“. On služi tiho, i ljubi sve.

Jer ako religija ne stvara svetost u srcu, nego neprijatelje izvan čovjeka, to nije religija. To je duhovna izdaja.