Bog i Fizika: Traganje za Kosmičkom
Istinom
Fizika, kao temelj prirodnih nauka,
ima dominantan uticaj na sve aspekte ljudskog društva. Fizičari nerijetko s
visine gledaju na ostale naučne discipline, pa se često pozivaju na slavnu
rečenicu nobelovca Radeforda: „Cijela nauka se može podijeliti na fiziku – i na
skupljanje maraka.“
Časopis Svijet fizike je 1999.
godine sproveo anketu među vodećim svjetskim fizičarima s ciljem da se
identifikuju najveći umovi u istoriji ove nauke. Na vrhu liste ubjedljivo se
našao Albert Ajnštajn, a za njim su slijedili Njutn, Maksvel, Bor, Openhajmer,
Hajzenberg, Galilej...
Poznato je da je Ajnštajn bio
spinozist, nadahnut filozofijom Šopenhauera. Nije vjerovao u institucionalnu
religiju, ali je posjedovao ono što je sam nazivao „kosmičko religiozno
osjećanje“. Vjerovao je da nauka i religija moraju sarađivati, jer samo zajedno
mogu doprijeti do konačne istine. Govorio je: „Nauka bez religije je hroma,
a religija bez nauke slijepa.“
U odgovoru njujorškom rabinu
Herbertu Goldštajnu 1929. godine, koji ga je upitao: „Vjerujete li 2u Boga?“,
Ajnštajn je odgovorio: „Vjerujem u Spinozinog Boga, koji se otkriva u
harmoničnom uređenju svega postojećeg, a ne u Boga koji se bavi sudbinama i
djelima ljudi.“
Spinoza je vjerovao da su Bog i
priroda jedno te isto, biće koje djeluje po zakonima nužnosti. Bog je, prema
njemu, neograničen, vječan, samospoznat i neshvatljiv kroz antropomorfne
osobine koje mu religije pripisuju.
Ajnštajn, poput mnogih drugih
velikih fizičara, naslućivao je postojanje Stvoritelja – sveprožimajuće
Inteligencije iz koje sve proističe.
Isak Njutn, jedan od osnivača moderne
fizike, strastveno je proučavao Bibliju i vjerovao da su njene riječi jednako
istinite kao i matematičke jednačine. O Bogu je rekao: „Svevišnji Bog je
Biće vječno, beskrajno, apsolutno savršeno.“
Teorije kretanja, kvantna teorija,
teorija relativiteta, ujedinjene teorije polja – sve ove revolucionarne ideje
promijenile su način na koji posmatramo svemir. No, nijedna nije dala konačan
odgovor na suštinsko pitanje: iz čega ili iz koga sve proističe? Ko ili šta
je Kosmički Zakonodavac?
Fizičari, iako poniru duboko u
zakone svemira, ne odbacuju ideju o Bogu. Naprotiv, mnogi je prihvataju – samo
na svoj način. Nikola Tesla, primjerice, rekao je: „Postoji u vasioni neko
jezgro odakle dobijamo svu snagu, sva nadahnuća... Kada mu pokušavam dati
materijalni oblik, to je SVJETLOST, a kada duhovni – to je LJEPOTA i SAMILO2ST.“
Ono što naučnici često samo
naslućuju, mistici tvrde da su spoznali.
Indijski rišiji, u stanju duboke
meditacije, tvrdili su da su stopili svoju svijest s Kosmičkom Sviješću.
Spoznali su zakone univerzuma ne analizom, već unutrašnjim doživljajem – kroz
mistično iskustvo koje prevazilazi granice intelekta. To znanje, zbog opasnosti
zloupotrebe, prvobitno se prenosilo usmenim putem, da bi kasnije bilo zapisano
u alegorijskom obliku – u Vedama, Upanišadama i drugim svetim tekstovima.
Zanimljivo je da su mnoga naučna
otkrića, naročito u kvantnoj fizici, potvrdila ono što su mistici znali
hiljadama godina ranije. Robert Openhajmer je primijetio: „Pojmovi koji
osvjetljavaju otkrića u atomskoj fizici nijesu potpuno novi – oni su poznati u
budističkoj i hinduističkoj misli. Otkrića fizike su, zapravo, potvrda stare
mudrosti.“
Fritjof Kapra, fizičar i autor
knjige Tao fizike, sjajno je prikazao kako su principi moderne fizike i
istočnjačkog misticizma zapanjujuće slični. Knjiga je postala obavezan udžbenik
na mnogim fakultetima.
No, fizika još uvijek nije stigla
„tamo“ gdje su mistici već odavno zakoračili. Ona je ostala zatvorena u
granicama intelekta, dok je mistika transcendirala razum i dosegla direktno
iskustvo – Bogosvijest. Mistici, bez obzira na religijsku pripadnost,
znanje ne crpe iz logike, već iz unutrašnjeg doživljaja jedinstva sa
Sveobuhvatnim.
O tome govori i D. T. Suzuki,
utemeljitelj zen budizma na Zapadu:
„Lično iskustvo je temelj budističke filozofije. U tom smislu, budizam je
radikalni empirizam – učenje zasnovano na neposrednom doživljaju.“
Psihologija to potvrđuje. Vilijam
Džejms, otac američke psihologije, piše:
„Naša racionalna svijest tek je jedan od oblika svijesti. I svuda oko nje,
iza najtanjeg zastora, leže potencijalni oblici svjesnosti – potpuno
drugačiji.“
Zato se Bog, u konačnici, ne može dokučiti intelektom. Potreban je drugačiji instrument: čista, tiha, sabrana svijest. A ona se otvara introspekcijom, pročišćenjem, unutrašnjim poniranjem.
