POZNANSTVO
Poznanstvo
je najtanji konac koji povezuje dvoje ljudi. Dovoljno slab da se prekine bez
zvuka, a opet dovoljno snažan da, ako se nečim prehrani, preraste u nešto više.
Susret dva pogleda, razmjena nekoliko riječi, zajednička tišina u redu na
šalteru ili osmijeh dok se prolazi hodnikom, sve to je početak nečega što možda
nikada neće postati.
Poznanik
zna tvoje ime, možda i čime se baviš. Možda znaš da voli crnu kafu bez šećera,
da ujutru ćuti, da na poruke odgovara kratko. Ali tu se zaustavlja sve. Ne zna
tvoju tišinu, niti tvoju bol. Nije mu poznat tvoj smijeh kada se opustiš, ni
oči kada o nekome govoriš s ljubavlju. Nijeste se dotakli u onom prostoru gdje
čovjek postaje otkriven, a odnos prelazi granicu slučajnosti.
Poznanstva
su svuda: u liftu, na poslu, u komšiluku, na društvenim mrežama. Ponekad jedno
„kako si?“ više liči na automatsku frazu nego na iskreno pitanje. A nekada se,
iz tog istog „kako si?“, rodi začetak nečeg dubljeg, ako postoji zrnce pažnje
koje ne žuri.
Poznanstvo
je zemlja možda plodna, ali još neorana. Pitanje je da li će uopšte biti
posijano. I nije nužno da bude. Nekad tlo ostane netaknuto. A nekad, sasvim
nenadano, pokrene lanac događaja koji iz pogleda pređe u rečenicu, iz rečenice
u razgovor, iz razgovora u... ono što tek čeka ime.
DRUGARSTVO
– TIHA BLIZINA SA GRANICOM
Drugarstvo
je, u svom najautentičnijem obliku, odnos ispreplijetan zajedničkim trenucima,
uspomenama, humorom i iskustvima, posebno u mladosti. S drugovima se ide na
koncerte, izlaske, proslave i pogrebe, s njima se dijeli svakodnevnica, bez
obaveze da se otkrivaju najdublje intime. Taj odnos često biva ispunjen
spontanošću i neposrednošću, ali sa neizrečenim granicama koje nikada nijesu
pređene - granicama koje razdvajaju drugarstvo od prijateljstva.
U
drugarstvu postoji bliskost, ali ne i ogoljenost. Postoji povjerenje, ali ne i
ona vrsta povjerenja koja nosi sve slojeve bića. Tajne ostaju neizgovorene, ne
zato što je nepovjerenje prisutno, već zato što za njih prosto nema mjesta u
toj vrsti odnosa. Drugarstvo je, reklo bi se, odnos bez velikih očekivanja,
topao, ali ne i razgolićen. S druge strane, prijateljstvo i ljubav traže više,
dublji uvid, žrtvu, uzajamnu otvorenost i spremnost da se primi bol drugog, kao
svoj.
Kako
život ide dalje, ti odnosi, koliko god lijepi bili, počinju da pokazuju svoja
ograničenja. Nijesu se razvili u prijateljstva, iako su možda imali dubinu. Nijesu
nestali, ali nijesu mogli ni ići dublje. Umjesto da rastu, zadržali su formu, ostali
su u okvirima prošlosti, kao tiha veza sa nekim dijelom nas koji više ne traži
društvo, već mir.
Vremenom
se javi osjećaj osame, ali ne kao praznine, već kao svjesnog izbora. Povlačenje
iz odnosa koji više ne hrane dušu, a ostavljanje prostora za duhovnu praksu,
prirodu, knjige, tišinu, postaje prirodan put.
Drugarstva
ostaju u prošlosti, u vremenu kada su bila savršena za ono što jesmo tada bili.
Sada, kada se sretnemo sa tim ljudima, srce prepozna toplinu, ali ne traži
više. Nema potrebe za produbljivanjem, jer sve što je trebalo da bude, već je
bilo.
Drugarstvo
je važna forma odnosa. Ne mora sve postati prijateljstvo. Neke veze postoje da
nas prate dio puta, da nas nauče, da podijele radost i mladost, i da nas
kasnije puste da idemo svojim putem - tihim, drugačijim, sopstvenim.
PRIJATELJSTVO
Prijateljstvo
nije glasno. Ne traži pažnju, ne pokazuje se, ne dokazuje ničim osim svojom
tišinom koja grli, svojom prisutnošću koja liječi, svojim razumijevanjem koje
se ne mora izgovoriti. Prijateljstvo je prostor u kojem smiješ biti ono što
jesi, bez šminke karaktera i bez štita ega.
Prijatelj
te ne gleda očima koje traže svrhu, koristi, potvrdu. On ne ulazi u tvoj svijet
kao gost, već kao domaći, hodajući po tvojoj duši kao po kući u kojoj se ništa
ne pomjera bez ljubavi. Nema pretvaranja, nema maske, nema „moraš“. Tu je i kad
ćutiš. I kad si težak sebi. I kad si na ivici svega. Prijatelj ne bježi kad si
ranjen, već sjeda pored tvojih rana kao pored svetih mjesta.
Takav
odnos ne nastaje lako. Ne gradi se iz sličnosti, već iz dubine. Ne iz
zajedničkih hobija, već iz uzajamnog prepoznavanja, kao da su se dvije duše
nekada davno srele, pa se sada, među hiljadama ljudi, ponovo prepoznale.
Prijatelj je onaj s kojim ne moraš stalno pričati, ali znaš da je tu. Onaj kome
se ne moraš javljati svakog dana, ali znaš da misli na tebe kao ti na njega.
Prijateljstvo
je rijetkost. Ne zato što ljudi nijesu vrijedni, već zato što je dubina rijetko
kome dom. Mnogi se boje ogoljenosti, mnogi odustanu kad naiđu na tvoje tamne
sobe, tvoje ćutanje, tvoje slabosti. Prijatelj ne. On ostaje. Ne iz sažaljenja,
već iz razumijevanja. Ne zato što mora, već zato što ne zna drugačije.
Ako si
u životu imao jednog pravog prijatelja, bio si bogat. Ako si imao dva, bio si
izabran. Jer prijatelj nije onaj koji te nasmije, već onaj koji zna kad ti
osmijeh nije iskren. Nije onaj koji se s tobom raduje, već onaj koji zna kako
ti je kad svi drugi zaborave da pitaju.
Prijateljstvo
je svetinja među odnosima. Ne traži objašnjenje, ne traži ugovor. Samo
prisutnost. I dušu spremnu da voli bez potrebe da bude voljena nazad, i upravo
zato biva voljena najdublje.
