Uobičajeno je mišljenje da duhovni
život zahtijeva izolaciju – povlačenje u manastire, džamije, ašrame, kelije –
daleko od ljudi i svakodnevice. Smatra se da on nužno podrazumijeva asketski
način života, odricanje od uživanja i strogo pridržavanje pravila koje
propisuju vjerske institucije.
Ali istinski duhovni život ne znači
odricanje od svega zemaljskog – naprotiv, to je prava sposobnost uživanja u
svijetu. Sjetimo se one priče o pčeli i muvi nad posudom meda. Pčela polako
uživa, srče onoliko koliko joj prija, pa odleti dalje – radosna, slobodna.
Muva, vođena pohlepom, upada u sredinu posude, zapetlja se i skonča u medu.
Tako i čovjek: onaj koji je du2hovno usmjeren zna da uživa, ali ne zaboravlja
svoj put. Onaj koji je potpuno predat strastima, 2požudi za slavom, vlašću,
moći – gubi sebe i zaboravlja duhovno biće koje jeste.
Slično je i s pogledom na prirodu.
Duhovno osjetljiv čovjek hoda šumom diveći se njenoj ljepoti, dok onaj drugi u
šumi vidi samo materijalnu korist – stablo koje bi mogao posjeći, novac koji bi
mogao zaraditi. Jedan vidi igru božanskog stvaranja, drugi – izvor profita.
Jedan posmatra Asku i divi se njenoj gracioznosti, dok drugom pođe voda na
usta, zamišljajući je kao obrok.
Duhovnost je sloboda. Ne vezanost.
Ne iskorišćavanje. Ne bijeg – već življenje u harmoniji između materijalnog i
duhovnog. Duhovni čovjek ne bježi od svijeta, već u njemu učestvuje sa sviješću
o višem cilju, prisutan, svjestan, zahvalan.
Sva izvorna duhovna učenja – bilo
Isusovo, Budino, Muhamedovo, Krišnino – govore isto: poruka je ljubav, mir,
dobrota. Bog nije neko izvan nas – On je u nama. Biti duhovan znači prepoznati
tu iskru božanskog u sebi, razviti je, postati Ljubav, Znanje, Mir. Bogoostvarenje
– samospoznaja – jeste cilj svakog puta.
Na tom putu odricanje nije kazna,
nego izbor. Čeznemo za nečim višim, pa se sami odričemo onog nižeg. Ne jer „ne
smijemo“, nego jer više ne želimo. Ne zbog zabrane, nego zbog otkrovenja. Kada
unutrašnji svijet počne da se otvara, kada božanska riznica radosti, ljepote i
mudrosti krene da se preliva – tada se spoljašnje želje same povlače. Zato
mudrost kaže: srećan je onaj koji ima manje želja.
Naravno, to ne dolazi preko noći.
Potrebni su životi. Ali koraci su jasni: njegovanje dobrih želja, usmjeravanje
pažnje na ono što nas uzdiže – knjige koje čitamo, muzika koju slušamo, ljudi s
kojima se družimo – sve nas oblikuje.
Nažalost, mnogi duhovnost svode na
ritual. Na spoljašnjost. Na mehaničko obavljanje obreda, bez stvarnog
razumijevanja. To vodi krutosti, ograničenosti, fanatizmu. Tako se Boga, koji
je svuda i u svemu, zatvara u korice jedne knjige, jedne religije, jedne istine
– i time se i sopstveni duh zatvara.
Ali Duh ne poznaje granice. On teče,
širi se, preplavljuje. On ne pita kojoj religiji pripadaš, već koliko Ljubavi
nosiš. Koliko Svjetlosti. Koliko Istine
