Da bi čovjek došao do pravog sebe, do unutrašnjih ponora i visova koji ga čine cjelovitom ličnošću, mora pokidati veze sa spoljašnjim načinom života. Potrebno je da nadraste okruženje i uroni u najdublji dio svog bića. Da se osami – ne kao bijeg, već kao povratak. Kao povratak onom drugom, stvarnijem, čistijem i mirnijem svijetu u sebi.
To osamljivanje nije izolacija, nije
otuđenje – već uspostavljanje granica. Prije svega mentalnih granica, prema
svemu što može narušiti unutrašnju ravnotežu. Granice prema svemu što zrači mrakom
– ljudskom, medijskom, političkom, religijskom.
Kada se uđe u takvu tišinu,
otkrivaju se harmonija i božanska ljepota unutar sebe. U tim trenucima se bude
unutrašnje snage, šire se duhovni horizonti. Postaje jasno da sve spoljašnje
dolazi iznutra, da su sreće i nesreće, razočaranja i ljubavi, paklovi i rajevi
– svi iznutra. Shvatimo da mi upravljamo sopstvenom sudbinom. Sami smo
oblikovali svoju dosadašnju putanju, i sami određujemo stazu kojom ćemo dalje
ići.
Spoznaje se osjećaj jedinstva sa
svim živim bićima. Rađa se poštovanje prema cijeloj Kreaciji: ljudima,
životinjama, biljkama. Čovjek postaje svjestan i svoje malenkosti i svoje
veličanstvenosti. Tek tada postaje ličnost u punom smislu riječi.
Kao takav, sposoban je za dublje i
prisnije odnose. Ali to ne podrazumijeva i veliku druželjubivost. Voljeti ljude
ne znači nužno voljeti njihova djela. Prava povezanost dolazi isključivo iz
čistog srca – ono prepoznaje drugo srce. Ili se otvori, ili se distancira u
tišini.
Samo svetac može ostati neuzdrman
pod naletom negativnih vibracija. Obični ljudi često su podložni njihovom
uticaju. Zato je važno društvo u kojem boravimo. Neki ljudi prenose svoj
unutrašnji nemir na druge, čak i nesvjesno. A neki, pak, zrače tišinom,
radošću, životom.
Postoje ljudi sa kojima razgovori
djeluju prijatno, puni razumijevanja – ali ako ne prerastu u duhovnu intimnost,
lako se pretvore u igre nadmoći i površnosti. Tada ostaje gorak trag,
razočaranje što se uopšte i započelo.
Zato treba birati razgovore,
društvo, riječi – kao što se bira hrana za tijelo. Neke ljude treba
izbjegavati, ali dostojanstveno. Neke ideje treba jednostavno pustiti da prođu
– ne upijati ih. Ne nositi ih sa sobom.
Jer, surova istina jeste da mnogi
odnosi ne nastaju iz duhovne bliskosti, već iz interesa. „Gospodin interes“ je
često nevidljivi posrednik između ljudi. I kada taj interes prestane, odnosi
pucaju, a ljudi postaju stranci, ponekad i neprijatelji.
Zato treba biti oprezan kome se
poklanja povjerenje. I ne samo u fizičkom smislu, već i na mentalnom,
emotivnom, duhovnom nivou. To je čin očuvanja unutrašnje ravnoteže. To je način
da se njeguje ono božansko u sebi.
Granica mora postojati – tiha, ali
jasna. Neosvojiva za sve ono što nije usklađeno s dubinom duše.
