Introspekcija
nije bijeg od svijeta, već povratak sebi. To nije zatvaranje vrata spoljnjem,
već otvaranje vrata unutrašnjem. To je pogled u ogledalo koje ne pokazuje lice,
već dušu. I što duže gledamo, sve se više briše lažno i pojavljuje stvarno.
U toj
tišini, čovjek počinje da razaznaje šta je istinski njegovo, a šta mu je
nametnuto. Ko je zaista on, a ko samo uloga koju igra. I u tom razlučivanju, događa se čudo: počinje buđenje. Ne ono spektakularno i glasno, već suptilno i
postojano, poput kapljanja božanskog nektara u srce.
Jer
introspektivni čovjek ne traži Boga u nebu, već u sopstvenom biću. Ne
osluškuje sudbinu u tuđim riječima, već u sopstvenoj tišini. Ne traži istinu
kao zaključak, već kao svakodnevno disanje.
Ko
nauči da sjedi sa sobom, bez buke, bez poriva da pobjegne, taj je već pronašao
ulaz u riznicu. A ono što tamo pronađe, nije novo, već oduvijek njegovo. Samo
je čekalo da bude primijećeno.
I zato
introspektivno putovanje nikad nije gubitak vremena, već pronalaženje vječnosti
u sadašnjem trenutku.
