Samoća nije ono što ljudi misle. Nije isto što i usamljenost. Usamljenost je kada ti fali neko. Samoća je kada ti više niko ne fali, jer si naučio da ti ne fališ sebi.
U svijetu u kojem se
konstantno traži potvrda izvana - pažnja, ljubav, priznanje, fizička bliskost - samoća djeluje kao poraz. Kao kazna. A, u stvari, ona je vrata ka slobodi. I
tek u tom unutrašnjem prostoru, kad sve što si mislio da moraš imati, odjednom
ne moraš, prvi put se srećeš s nečim što je stvarnije od svih “veza”: susret
sa sobom.
Samoća je ogoljena.
Nemaš se kome pravdati, nemaš pred kim glumiti. I zato je neprijatna, jer smo
navikli na maske. Navikli da se ogledamo u očima drugih. Ali samoća ne nudi
samo ogledalo, ona traži da ti budeš i ogledalo, i pogled, i ono što se gleda,
i onaj koji gleda.
I tek tada se vidi ko
je unutra.
Zato je samoća
svetinja. Ne zato što je uvijek ugodna, već zato što je uvijek tačna. U njoj
vidiš da ti niko ne može dati ono što ti ne umiješ dati sebi. Niti uzeti ono
što si spoznao kao svoje istinsko biće. I da su sve spoljašnje veze, sve
ljubavi, svi odnosi, blagoslovi tek onda kada nijesu utočište od praznine, već
dar iz ispunjenosti.
Jer čovjek koji je sa
sobom u miru, neće ni druge opterećivati očekivanjima. Njegova ljubav neće biti
gladna. Njegovo prijateljstvo neće tražiti stalnu potvrdu. Njegova prisutnost
neće biti zavisna. I tada, i samo tada, čovjek zaista može biti sa drugim
čovjekom, a da ga ne posjeduje, ne konzumira, ne koristi.
U tom svijetlu, samoća
nije suprotnost ljubavi. Ona je njen preduslov.
