SVOJEGLAVAC

Uvodna riječ

Postoje ljudi koji ne pristaju da život prožive u formama koje im drugi nude. Oni ne traže ni moć, ni slavu, ni imetak, jer sve to, kad se pogleda iznutra, za njih ima čudno praznu rezonancu. Svojeglavi čovjek, o kojem ovdje govorimo, ne gradi tvrđave oko sebe, niti vodi ratove za priznanja. On je onaj koji osluškuje. Ne svijet, ne gomilu, već tihi šapat iznutra, onu tajanstvenu silu koja ga poziva da raste.

Njegov put nije uvijek razumljiv drugima, jer nije ni utaban ni glasan. On je nalik tami sjemena pod zemljom, gdje se u tišini zbiva ono najvažnije - klijanje.Taj čovjek ne mari za kategorije uspjeha, jer zna da se istinska vrijednost ne dokazuje spolja, nego se doživljava iznutra.

Ovo poglavlje je posvećeno upravo njemu - čovjeku koji je „došao k sebi“, koji zna da ni najuzvišenije riječi ne vrijede ako ih ne prati lična tišina, ako ih ne potpisuje vlastita usklađenost između misli, riječi i djela. Ovo je glas onih koji ne viču, ali se daleko čuju.

Svojeglavac

Postoji čovjek koji ne pristaje. Ne zato što voli da se protivi, već zato što je čuo tiši, dublji glas u sebi - glas koji ne viče, ali ne prestaje da poziva. Taj čovjek ne mari za časti, pozicije ni novac. Njegova svojeglavost nije ponos ni bunt. To je poslušnost jedinoj sili kojoj se vrijedi pokoriti - unutrašnjem pozivu da bude ono što jeste.

Njega ne interesuju bitke koje drugi vode da bi se dokazali, da bi osvojili svijet, da bi nadvladali drugog čovjeka. On zna da je prava pobjeda ona nad sobom, nad sopstvenim strahom, sujetom, potrebom da pripada tuđem sistemu vrijednosti. On se ne odriče svijeta, on ga vidi ogoljenog, i zato ga ne uzima zdravo za gotovo.

Njegov život nije lak. Jer biti svojeglav u ovom svijetu znači često biti sam. Ali to je osama punoće, ne praznine. To je tišina u kojoj raste duša, polako, kao biljka u zaklonjenom vrtu, hraneći se svijetlom koje ne dolazi spolja.

Taj čovjek ne traži ništa više osim da ostane vjeran tom glasu u sebi. Da ne izda ono najdublje. Jer zna, sve drugo prolazi, ali ono što u njemu raste, tiho i nenametljivo, jedino je što vrijedi sačuvati.

Unutrašnji put

Onaj koji je došao k sebi ne mari mnogo za puteve koje mu drugi pokazuju. Ne zbog toga što misli da su loši, već zato što zna da nijedan od njih nije njegov. Put mu ne dolazi spolja - on se ne ocrtava u mapama, ne mjeri se koracima, ne osvaja se ambicijom. Taj put se rađa iznutra, u tišini, kad prestane buka želja i prestane potreba da se bude neko drugi.

Svijet ga često ne razumije. Kažu da je zatvoren, da je suviše tih, da se ne uklapa. A on zna da nema šta da se uklapa tamo gdje duše ne dišu punim plućima. Njegovo društvo su jednostavne stvari: miris drveta, tišina pred zoru, šum vjetra kroz lišće, pogled koji govori bez riječi.

Ne traži on priznanje. Dovoljno mu je da zna da nije pogazio ono u sebi što svijet još nije ni imenovao. On čuva plamen koji većina zaboravi da nosi. Tajanstvena sila u njemu - ona koja ga gura da raste, da traži, da vjeruje - to je njegovo pravo blago.

I zna, to blago nije samo njegovo, da ga za sebe zadrži. Njegovo je da ga njeguje, da ga prenese, ako može - tišinom, prisustvom, blagom riječju. Ne da bi nekoga mijenjao, već da bi drugi osjetili da postoji još jedan način postojanja. Tiši, dublji, a opet, jedini koji donosi mir.

Plamen u sjenkama

U vremenima kada se vrijednosti troše brže nego novac, kada se riječ koristi kao oružje, a ne kao most, onaj koji čuva tišinu postaje čuvar svetinje. Ne religijske ili institucionalne, već one drevne, tihe svetinje koja živi u svakom čovjeku: svetinje dostojanstva, unutrašnje slobode i duhovne vatre.

Plamen koji nosi u sebi ne sagorijeva da bi svijetlio svima. Nije to oganj ega, niti želja da se dokaže. To je skriveni oganj svijesti, koji ne traži da bude viđen, ali se osjeća - u pogledu, u blagosti, u mudrosti izbora da se ćuti kada bi drugi vikali, da se ostane kada bi drugi otišli, da se blagosilja i kad boli.

Svojeglavost koju nosi nije tvrdoglavost djeteta, već odlučnost starog drveta: ukorijenjenost u ono što zna da je istinito, ma kako da vjetrovi duvaju. On ne mrzi vjetar, ali mu ne dopušta da ga iščupa.

Njegova duša je poput prostora u starom hramu: prazna da primi, tiha da odjekuje istinom, otvorena da primi i svjetlost i tamu, jer zna da bez tame, svjetlost ne bi znala svoju vrijednost.

I dok svijet oko njega trči, traži, pada, bori se - on hoda. Ne za drugima, ne ispred drugih, već prema sebi. I u tom hodu, bez riječi, poziva i druge da se sjete - da se sjete šta znači biti čovjek koji je pronašao svoj unutrašnji dom.

Tišina kao znak snage

Svojeglavi čovjek ne viče da bi bio primijećen. On zna da se istina ne potvrđuje glasnoćom, već postojanošću. Dok svijet juri za spoljnjim utiscima, on zastaje. Njegova tišina nije povlačenje, već izbor, jer ne želi da bude još jedan glas u kakofoniji, već prisustvo koje se osjeća i kada ćuti.

On ne objašnjava svoju dubinu svima. On zna da je vrijedno samo ono što se otkrije u susretu - ne kroz uvjeravanje, već kroz zračenje. Njegov odgovor na buku nije protivbuka, već tišina, jer zna, ono što vrijedi ne mora da se brani.

Snaga neukrotive vjernosti sebi

Biti svojeglavi čovjek znači ostati vjeran unutrašnjem pozivu čak i kada sve okolo govori suprotno. On ne pripada ideologijama, partijama, ni modama mišljenja. On ne mrzi, ali i ne slijedi važeće trendove. I upravo zbog toga, slobodan je.

Njegova vjernost sebi nije egocentričnost, već duboka odgovornost prema unutrašnjem glasu koji vodi iznad želja i izvan strahova. On zna da život nije takmičenje u dopadanju, već hodočašće prema vlastitoj istini.

Odbijanje da se kleči pred lažnim veličinama

Onaj koji je došao k sebi zna razliku između privida i suštine. Ne klanja se pred uniformama, titulama, ni institucijama koje su izgubile dušu. Ne iz prezira, već iz dostojanstva. On ne traži nekoga da bi se oslonio na njega — jer zna da se put mora hodati sam.

Zato ne očekuje razumijevanje, niti traži potvrdu. Njegov život je tiha pobuna protiv svakog oblika duhovnog ropstva.

Rast, a ne uspjeh

U svijetu opsjednutom rezultatima, svojeglavi čovjek bira rast. Dok drugi pitaju: „Šta si postigao?“ - on pita: „Jesam li postao bolji čovjek? Jesam li živio uspravno, bez izdaje vlastitih principa?“

On zna da je ono što se stvara unutar bića: smirenost, empatija, saosjećanje, daleko važnije od priznanja koja svijet nudi. I to ga čini autentičnim.

Put bez publike

Svojeglavi čovjek ne hoda pred svjetlima reflektora. Njegov put je često tih, ponekad usamljen, ali duboko ispunjen. Jer zna: dok god ne izda sebe, nije izgubio ništa. A kad bi i čitav svijet dobio, a sebe izgubio, sve bi izgubio.

On ne traži da ga slijede. Samo želi da ide dalje, do kraja, do istine. I možda će upravo ta tiha, postojana svjetlost na kraju osvijetliti ne samo njegov, već i tuđe puteve.